GAŽENJE koje je Barca sinoć doživjela od Bayerna, po rezultatu i posljedicama koje će uslijediti podsjeća na ono u finalu Lige prvaka 1994.
GAŽENJE koje je Barca sinoć doživjela od Bayerna, po rezultatu i posljedicama koje će uslijediti podsjeća na ono u finalu Lige prvaka 1994.
Dream Team će ubuduće živjeti samo u snovima: Kralj Pepove petoljetke Vrijeme, uzroci i akteri su drugačiji, ali rezultat (0:4) i konzekvence iste, ovo je kraj jedne nogometne ere, one koju smo od 2008. obilježavali kao Eru Barcelone. Momčad koju je postavio Josep Guardiola, za koji tjedan osvojit će i četvrti španjolski naslov u pet godina, u isto vrijeme uzeli su i dvije Lige prvaka, ali ova priča je završena. 1994. nije moglo drugačije završiti jer su igrači bili bahati, trener također Te godine, Cruyffova Barcelona, u kojoj su glavne uloge imali Romario, Stoičkov, Koeman, Guardiola i Laudrup, osvojila je rekordnu četvrtu uzastopnu španjolsku titulu, a dvije godine ranije, na Wembleyu uzima prvi naslov prvaka Europe. Nakon katastrofe od Capellovog, Savićevićevog i Bobanovog Milana, Cruyffova Barca neće ništa osvojiti sljedeće dvije godine, a tvorac Barcine filozofije, škole i taktike (uspješno prekopirane iz Ajaxa), osramoćen je i otpušten.
Prije atenskog finala 1994. ništa nije slutilo na tako tragičan rasplet: Barcelona je bila bolja, svi su se slagali, na terenu i na klupi. Gullita, Van Bastena i Rijkaarda više nije bilo, a Capello je za finale morao složiti momčad bez dva ključna braniča - Baresija i Costacurte. Cruyff se slikao kako drži trofej, rugao se Capellu ("On nogomet zasniva na obrani, ja na napadu), suparničkim igračima ("Platili su razbijača Desailliya, onoliko koliko sam ja dao za Romaria"), a momčad je poslao na trofej pokupi, a ne da se za njega bori. Kao i na sinoćnjoj utakmici, Barcelona je izgubila meč tamo gdje je najjača - sredini terena. Desailly je Cruyffu pokazao zašto vrijedi kao i Romario. Od njega su se razbijali svi pokušaji Barce. Albertini i Boban bili su previše za Guardiolu, pa Stoičkov i njegov brazilski kum u napadu, nisu ni vidjeli loptu. Milanov "Muller" bio je Daniele Massaro, koji je do kraja prvog dijela zabio dva gola, a ekvivalent majstorije sebičnog Robbena, bio je lob kojim je Dejan Savićević u povijest poslao velikog Andonija Zubizarretu. Cruyff nije imao rezervni plan, niti je znao kako podići igrače, naprosto zato jer su previsoko letjeli, pa je pad bio jednako spektakularan. Nakon toga, raspala se svlačionica i momčad: Arogantni Stoičkov i Romario, od nerazdvojnih kumova, posvađali su se međusobno, pa onda i sa Cruyffom. Mirni dio momčadi također je potonuo: Legendarni golman Zubizarreta otpisan je dan nakon nokauta, što je rasplakalo Guardiolu. Michael Laudrup, koji je zbog kvote "tri stranca" izostavljen iz momčad za finale, otišao je u Real. Posljedice ove katastrofe bile su teške po Barcelonu: Španjolsko prvenstvo neće ponovo osvojiti sve do 1998., a do prvog trofeja uopće nakon atenskog debakla, španjolskog Kupa, morali su čekati tri godine. 2013. nije moglo drugačije završiti jer su igrači iscijeđeni, trener vidno bolestan "Nismo igrali loše, nego nismo igrali uopće", komentirao je Cruyff nakon što su njegova bahatost i Capellovi igrači, za 90 minuta uništili ono što je godinama stvarao. Isto se može reći i za Barcelonu sinoć, ali zadnju trećinu utakmice, kada je potpuno nestala s terena. Dok su igrači Bayerna letjeli, a Muller zabio nakon što je tražio zamjenu zbog krvave ozljede, Barcelonini su izgledali kao refleksija njihovog teško bolesnog trenera, kojeg je bilo tužno i pomalo sablasno gledati, kako nemoćno i rezigniranog pogleda hoda uz teren. Prespora igra, bez promjene tempa, iznenađenja ili rezervnog plana, bilo je obilježje momčadi, koja je razbijena iako je imala veliki posjed lopte. Bez Messija, Barca ne postoji Nezaliječeni Messi svakako je jedan od razloga, ali krivac je i Guardiola. Cruyffov sin, koji je naslijedio velikog meštra, ali s ozbiljnošću, studioznošću i respektom za protivnika koji su Nizozemcu nedostajali, stvorio je momčad potpuno ovisnu o Messiju, što je dakako "dvosjekli mač", koji je ovaj put osakatio Barcelonu. Radikalni make over: Barceloni trebaju... Trenerčina, golman, dva braniča svjetske klase i ništa manje loš napadač Obrana je crna rupa Barcine momčadi, pokazao je to i debakl kod Bayerna, kada su dva gola primili iz kornera. Neustrašivi ratnik Puyol sve je stariji i skloniji ozljedama, Pique zadnje dvije sezone puno lošiji, dok pravih rezervi nema, pa uskaču Mascherano ili premladi Bartra. Momčad se gradi od obrane, što god Cruyff govorio, a Valdes se zaželio "upoznavanja novih kultura", zato su Barceloni nužni top golman i dva središnja braniča. Odzvonilo tiki-taki Villa i Sanchez odlaze, ali oni se, bez obzira na neke velike partije i bitne golove, nikad nisu "primili" u momčad, kojoj treba još jedan igrač, i to napadač, sposoban zabiti preko 20 golova u sezoni. Tiki-taka je odavno pročitana knjiga. Jasno, ne za svakoga, nego za Bayern i još par momčadi i trenera na svijetu koji se Barci mogu suprotstaviti, ali kada se to desi, onda svjedočimo brutalnoj demontaži nepobjedive Barce, kojoj u smanjenju deficita ne pomaže ni "igra bez napadača".
Barca u špici treba svjetsku klasu, ali prije i poslije svega i na klupi. Jasno, Barcelonu se nikad ne smije potpuno otpisati, jer njena ideja i filozofija igre su neuništivi, a sposobnost regeneracije kroz vlastitu školu i jačanja dovođenjem najboljih svjetskih igrača neupitni. Ali ova generacija je, kao '94. Cryuffova, 2000. Van Gaalova, ili 2006. Rijakaardova - gotova.
Dream Team će ubuduće živjeti samo u snovima: Kralj Pepove petoljetke Vrijeme, uzroci i akteri su drugačiji, ali rezultat (0:4) i konzekvence iste, ovo je kraj jedne nogometne ere, one koju smo od 2008. obilježavali kao Eru Barcelone. Momčad koju je postavio Josep Guardiola, za koji tjedan osvojit će i četvrti španjolski naslov u pet godina, u isto vrijeme uzeli su i dvije Lige prvaka, ali ova priča je završena. 1994. nije moglo drugačije završiti jer su igrači bili bahati, trener također Te godine, Cruyffova Barcelona, u kojoj su glavne uloge imali Romario, Stoičkov, Koeman, Guardiola i Laudrup, osvojila je rekordnu četvrtu uzastopnu španjolsku titulu, a dvije godine ranije, na Wembleyu uzima prvi naslov prvaka Europe. Nakon katastrofe od Capellovog, Savićevićevog i Bobanovog Milana, Cruyffova Barca neće ništa osvojiti sljedeće dvije godine, a tvorac Barcine filozofije, škole i taktike (uspješno prekopirane iz Ajaxa), osramoćen je i otpušten.
Prije atenskog finala 1994. ništa nije slutilo na tako tragičan rasplet: Barcelona je bila bolja, svi su se slagali, na terenu i na klupi. Gullita, Van Bastena i Rijkaarda više nije bilo, a Capello je za finale morao složiti momčad bez dva ključna braniča - Baresija i Costacurte. Cruyff se slikao kako drži trofej, rugao se Capellu ("On nogomet zasniva na obrani, ja na napadu), suparničkim igračima ("Platili su razbijača Desailliya, onoliko koliko sam ja dao za Romaria"), a momčad je poslao na trofej pokupi, a ne da se za njega bori. Kao i na sinoćnjoj utakmici, Barcelona je izgubila meč tamo gdje je najjača - sredini terena. Desailly je Cruyffu pokazao zašto vrijedi kao i Romario. Od njega su se razbijali svi pokušaji Barce. Albertini i Boban bili su previše za Guardiolu, pa Stoičkov i njegov brazilski kum u napadu, nisu ni vidjeli loptu. Milanov "Muller" bio je Daniele Massaro, koji je do kraja prvog dijela zabio dva gola, a ekvivalent majstorije sebičnog Robbena, bio je lob kojim je Dejan Savićević u povijest poslao velikog Andonija Zubizarretu. Cruyff nije imao rezervni plan, niti je znao kako podići igrače, naprosto zato jer su previsoko letjeli, pa je pad bio jednako spektakularan. Nakon toga, raspala se svlačionica i momčad: Arogantni Stoičkov i Romario, od nerazdvojnih kumova, posvađali su se međusobno, pa onda i sa Cruyffom. Mirni dio momčadi također je potonuo: Legendarni golman Zubizarreta otpisan je dan nakon nokauta, što je rasplakalo Guardiolu. Michael Laudrup, koji je zbog kvote "tri stranca" izostavljen iz momčad za finale, otišao je u Real. Posljedice ove katastrofe bile su teške po Barcelonu: Španjolsko prvenstvo neće ponovo osvojiti sve do 1998., a do prvog trofeja uopće nakon atenskog debakla, španjolskog Kupa, morali su čekati tri godine. 2013. nije moglo drugačije završiti jer su igrači iscijeđeni, trener vidno bolestan "Nismo igrali loše, nego nismo igrali uopće", komentirao je Cruyff nakon što su njegova bahatost i Capellovi igrači, za 90 minuta uništili ono što je godinama stvarao. Isto se može reći i za Barcelonu sinoć, ali zadnju trećinu utakmice, kada je potpuno nestala s terena. Dok su igrači Bayerna letjeli, a Muller zabio nakon što je tražio zamjenu zbog krvave ozljede, Barcelonini su izgledali kao refleksija njihovog teško bolesnog trenera, kojeg je bilo tužno i pomalo sablasno gledati, kako nemoćno i rezigniranog pogleda hoda uz teren. Prespora igra, bez promjene tempa, iznenađenja ili rezervnog plana, bilo je obilježje momčadi, koja je razbijena iako je imala veliki posjed lopte. Bez Messija, Barca ne postoji Nezaliječeni Messi svakako je jedan od razloga, ali krivac je i Guardiola. Cruyffov sin, koji je naslijedio velikog meštra, ali s ozbiljnošću, studioznošću i respektom za protivnika koji su Nizozemcu nedostajali, stvorio je momčad potpuno ovisnu o Messiju, što je dakako "dvosjekli mač", koji je ovaj put osakatio Barcelonu. Radikalni make over: Barceloni trebaju... Trenerčina, golman, dva braniča svjetske klase i ništa manje loš napadač Obrana je crna rupa Barcine momčadi, pokazao je to i debakl kod Bayerna, kada su dva gola primili iz kornera. Neustrašivi ratnik Puyol sve je stariji i skloniji ozljedama, Pique zadnje dvije sezone puno lošiji, dok pravih rezervi nema, pa uskaču Mascherano ili premladi Bartra. Momčad se gradi od obrane, što god Cruyff govorio, a Valdes se zaželio "upoznavanja novih kultura", zato su Barceloni nužni top golman i dva središnja braniča. Odzvonilo tiki-taki Villa i Sanchez odlaze, ali oni se, bez obzira na neke velike partije i bitne golove, nikad nisu "primili" u momčad, kojoj treba još jedan igrač, i to napadač, sposoban zabiti preko 20 golova u sezoni. Tiki-taka je odavno pročitana knjiga. Jasno, ne za svakoga, nego za Bayern i još par momčadi i trenera na svijetu koji se Barci mogu suprotstaviti, ali kada se to desi, onda svjedočimo brutalnoj demontaži nepobjedive Barce, kojoj u smanjenju deficita ne pomaže ni "igra bez napadača".
Barca u špici treba svjetsku klasu, ali prije i poslije svega i na klupi. Jasno, Barcelonu se nikad ne smije potpuno otpisati, jer njena ideja i filozofija igre su neuništivi, a sposobnost regeneracije kroz vlastitu školu i jačanja dovođenjem najboljih svjetskih igrača neupitni. Ali ova generacija je, kao '94. Cryuffova, 2000. Van Gaalova, ili 2006. Rijakaardova - gotova.
